Zimska noć – Katherine Arden

3. ožujka 2019.

Bila je pozna zima na sjeveru Rus’i, zrak tmuran od padaline između kiše i snijega. Iskričavi februarski krajolik prepustio se sumornom sivilu marta, a cijelo je domaćinstvo Pjotra Vladimiroviča šmrcalo od vlage, žgoljavo od šestotjednog posta na crnom kruhu i kiselom kupusu. Ali nikome na pameti nisu bile ni ozebline ni puni nosovi, čak ni, čeznutljivo, kaša i pečenje, jer Dunja je rekla ispričati priču.

Tko bi pomislio da priča o hladnoj i promrzloj Ruskoj zimi može pobuditi tako tople osjećaje? Tko bi se nadao da jedna bajka može svojom tematikom tako spretno i duboko zagrebati pod površinu?
Prije nego sam počela čitati trilogiju Zimska noć imala sam uistinu velika očekivanja i moram priznati da je Katherine Arden ipak pronašla način da ih nadmaši.

Hočeš li joj kazati? upita ga kobila.

“Sve?” reče đavao. “O medvjedima i vračevima, o čarolijama od safira, i o kralju mora? Ne, naravno da neću. Kazat ću joj što je manje moguće. I nadati se da je to dovoljno.”

U prvoj knjizi ( Medvjed i slavuj ), Arden nježno i zaigrano, poput pada snježne pahulje, uvodi čitatelje u svijet protkan ruskim folklorom i slavenskom mitologijom. Prije nego se snađete, začara vas opisima zime zbog kojih praktički možete osjetiti miris snijega u zraku i čuti krckanje zaleđenih grančica ispod nogu svojeglave djevočice koja je između dvije opcije odlučila odabrati treću.

Premda je hrabra i svojeglava Vasja s pravom svim čitateljima pomutila misli i zarobila srca, ono što je mene, iz knjige u knjigu, posebno ostavljalo bez teksta je njen odnos sa starijim bratom Sašom koji je ovdje genijalno dočaran i obojan jednakim previranjima između stare i nove religije kao i ostatak ovog promrzlog svijeta.

“Znatiželja je”, reče Kasjan, poučno, “grozomorna odlika u ženske čeljadi.”

Isceri se svojevrsnom jetkom razdraganošću.

“Samo pitaj Babu Jagu: što se više zna, to se prije ostari.”

Druga knjiga ( Djevojka u tornju ) magiju plavičasto-bijelih samotnih krajolika prži neumoljivom vatrom dvorskih intriga i međuljudskih odnosa. Tempo radnje se žustro ubrzava i stvari zahuktavaju do nepodnošljivih vrućina gašenje čijih plamenova nadilazi i moći ruskih ledenih padalina.
Ponekad vatre ljudskih osjećaja, stremili oni iz mržnje ili iz ljubavi, ni najhladnija zima zagasiti ne može.

“Bio je moj. Bio je lijep. Umio je stvarati i razarati riječju.”

Naposlijetku, u trećoj knjizi ( Zima za vješticu ), Arden topi ledene hladnoće i kaotične vatre u jedno divno more života čiji orkestar valova bez problema s nogu obara čitatelja. Svako ‘zašto’ dobiva svoje ‘zato’, svaka polarizirana perspektiva dobiva svoj pogled iz drugog kuta.

Uistinu, rijetko kad čovjek naiđe na takvu vještinu pripovijedanja, dubinu tematike unatoč jednostavnosti forme, te zaokruženost priče kakvoj se ovdje svjedočiti može.

Trilogija zimska noć

Budući da hrvatski jezik smatram odličnim izborom za bajke, odlučih ove knjige čitati u domaćem izdanju – Mitopeja.
Moram priznati da me, još od prvog ulomka prve knjige (onaj gdje se ‘iskričavi februarski krajolik’ prepustio ‘sumornom sivilu marta’) pa nadalje, prijevod uistinu oduševio.
Također, jako cijenim kad vizualni identitet knjige odlično dočarava i nadopunjuje sadržaj, a na ovim izdanjima je jednostavno sve savršeno osmišljeno:
počevši od dizajna pahulje (koji možete vidjeti na vrhu ovog posta) i fonta za naslovnicu pa sve do izbora materijala i simboličnih boja (plava, crvena, ljubičasta) koje odlično predstavljaju strukturu trilogije (teza, antiteza, sinteza) i atmosferu pripadajućih dijelova.