The Dark Tower – Stephen King

30. siječnja 2019.

“There’s nothing like stories on a windy night

when folks have found a warm place in a cold world.”

Malo je knjiga koje tako vješto isprepliću naizgled nespojive žanrove kao ovaj serijal.

Godinama nakon čitanja* svaki sparni dan, začinjen okusom prašine u zraku, i dalje priziva onu tako poznatu uvodnu rečenicu: ‘The man in black fled across the desert, and the gunslinger followed’. Dok ljudi pričaju kako im je King usadio strah od klaunova, vaše misli će lutati zahrđalim željezničkim kolodvorima strepeći da se u njih ne ušulja Blaine the Mono. A bolje da i ne krenem o tome kako kristalna kugla za vas više nikad neće imati iste asocijacije.

* A vjerujte mi ja sam ovaj serijal uspjela nadljudski razvući kroz čitavo desetljeće u želji da traje što duže

“The scariest, most terrifying thing that I fear?”
“Yes.”
“My Imagination.”
“I thought you were going to say ‘Fear, itself’.”
“Then you have a small imagination.”

Putujući s Rolandom prema kuli tmine bit ćete uvjereni da kroz gusto podignutu prašinu od nekud dopiru Morriconeove western note; pred očima će vam se iscrtavati nadrealne slike od kojih bi se promeškoljili i brkovi Salvadora Dalija; gladno ćete priželjivati da vam se servira još koji komadić znanja o intrigantno osmišljenom fantasy svijetu dok vam se istovremeno želudac skuplja od straha i san bježi s umornih očiju jer naposlijetku ipak je ovo djelo izišlo iz pera poznatog majstora psiholoških horora. Oh, i nemojte se zavaravati da će kraj serijala doći bez pokojeg slomljenog srca.

“True love,
like any other strong and addicting drug,
is boring—once the tale of encounter and discovery is told, kisses quickly grow stale and caresses tiresome… except, of course, to those who share the kisses, who give and take the caresses while every sound and color of the world seems to deepen and brighten around them.
As with any other strong drug, true first love is really only interesting to those who have become its prisoners.”

Da ne dužim, već ste jasno shvatili kako će ovaj serijal uvijek imat posebno počasno mjesto kako na mojim policama, tako i u mom srcu – ali, ne bez zamjerki. Naime, serijal dijelim u dvije grupe:

  1. The Gunslinger, The Drawing of the Three, The Waste Lands, Wizard and Glass, The Wind Through the Keyhole
  2. Wolves of the Calla, Song of Susannah, The Dark Tower

Prva grupa, koju od milja zovem nadrealne pustare, je nešto neprocjenjivo kako po pitanju užitka u čitanju, tako i po inovativnosti i kvaliteti pisanja. Bogata atmosferičnost ovih knjiga je nešto što bi si svaki čitatelj trebao priuštiti barem jednom u životu.

“The world’s moved on, folks say. Huh! So it has, aye, and a good piece down the road to hell is where it’s moved on to.”

Druga grupa okuplja zadnje tri knjige u kojima su, po mom krajnje subjektivnom mišljenju, stvari počele polako, ali sigurno i sve strmoglavije, ići k vragu.
Ne mogu reći da su knjige loše, jer nisu. Dapače, poprilično su odlične. Samo, nekako je sve otišlo u smjeru koji se meni baš i ne sviđa – imam dojam kao da to uopće više nije niti isti serijal, niti isti svijet.
Zadnji dio je posebno kontroverzan… i bojim se da ću morati mu jednom posvetiti zaseban post/analizu jer teško je bez većih spoilera reći nešto preciznije.
Uglavnom, kad sam završila zadnje poglavlje, bila sam jako razočarana i ljuta na knjigu, ali unatoć tomu već mjesecima ne izlazi iz glave i lagala bih da kažem kako mi cijela ta meta-slika, koju ovaj dio baca na ostatak serijala, nije privlačna i intrigantna. Samo, i dalje se nikako ne mogu oteti dojmu da je ovdje King imao prilično genijalan ali i jako riskantan plan o koji se možda ipak malo spotaknuo pa je sve ispalo nekako neispeglano i šaka-u-nos-čitatelju.

S druge strane, i nije neka tajna da King baš i ne voli pisati završetke – što ja u potpunosti razumijem jer ih ni sama ne volim i obično čitam po 30ak serijala paralelno tako da mi svaki svijet što kasnije završi 😁.

“I hope you came to hear the tale, and not just munch your way through the pages to the ending.”

“An ending is a closed door no man (…) can open. I’ve written many, but most only for the same reason that I pull on my pants in the morning before leaving the bedroom—because it is the custom of the country.”

Sve u svemu, knjige bih preporučila svima (bez obzira koje žanrove inače preferirate). A ja ću se osjećati warm and fuzzy svaki put kad vidim nekog tko čita neki dio iz ovog serijala.


Thankee, sai.

“Do you know this one? A version of this one?”
“No,” Roland said, “but it’s a fair tale. Tell it to the end, please.”
Eddie did, finishing with the required They lived happily ever after, and the gunslinger nodded.
“No one ever does live happily ever after, but we leave the children to find that out for themselves, don’t we?”

P.S. Film je apsolutni promašaj i užas, no, vjerujem da to već znate. Isprike što vas ovim paragrafom podsjetih da uopće postoji 😅.