Nebula 1966.

10. rujna 2019.

Konačno sam se udostojila sjesti za komp i napisati drugi Nebula Award review. Znate kako je to preko ljeta: stalno se leti negdje i, iako se vremena za čitanje kod mene uvijek nađe, s pisanjem je ipak malo teže. Ako već niste, prvi Nebula review možete pročitati ovdje.

“The Secret Place”
– Richard McKenna

Kratka priča koja počne rečenicom “Jutros me sin upitao što sam točno radio tokom rata.” i, nedugo nakon toga, nastavlja s “No, ja ne razumijem u potpunosti što sam radio tokom rata.” zasigurno ima onaj hm-ovo-će-biti-zanimljivo efekt koji čitatelja natjera da se promigolji, udobnije smjesti, možda otpije koji gutljaj čaja te, spremno i znatiželjno, nastavi dalje. Uistinu, ova priča ode u toliko neočekivanom smjeru vješto ispreplećući bajkovito sa znanstvenim da je svakako vrijedna čitanja. Moram priznati da je moj prvi dojam bio “eh… tako-tako”, ali onda me, nakon par dana, užasno vuklo da je ponovno pročitam i sjela mi je puno bolje.

“Call Him Lord”
– Gordon R. Dickson

Ako ste poput mene i nikad vam ne dosadi čitati djela koja na zanimljive načine istražuju i podvlače razno-razne oblike odgovornosti, onda će vam ova novela biti zabavna za čitanje. Ne bih joj dala baš previše zvjezdica, ali svakako sam jako uživala u čitanju.

“The Last Castle”
– Jack Vance

Od svih dobitnika Nebule iz 1966., ovaj kratki roman mi je nekako ostao u sjećanju kao najlošiji. Iako problematizira uvijek intrigantne teme poput ljudske taštine i ropstva, nekako je dosta dosadnjikavim stilom pisan i ne mogu reći da sam ostala osobito impresionirana.

“Babel-17”
– Samuel R. Delany

Dalo se naslutiti iz naslova da će biti nešto vezano za jezike, ali svejedno me jako pozitivno iznenadilo koliko je dobro i zabavno ispalo. Teško mi je ovdje biti objektivna – SF djela koja se poigravaju jezičnim zanimljivostima poput Sapir–Whorf hipoteze su mi velika slabost. Jasno se vidi kako je ovaj roman utjecao na cijeli niz meni najdražih djela: Snow Crash, Story of Your Life, The Dispossessed, itd.
Što da kažem, možda je samo stvar u tome što ja inače slinim na takve stvari, a možda je stvarno super. Postoji samo jedan način da saznate: pročitajte! 🙂

“Flowers for Algernon”
– Daniel Keyes

I, na samom kraju, meni najdraže djelo iz ove godine.
Flowers for Algernon jedan je od onih romana za koje mi baš nikako nije jasno zašto još uvijek nemamo prijevod. Genijalna tematika i briljantna izvedba. Knjiga koja me uvijek ostavi bez daha i tjednima razmišljam o njoj nakon što je vidim, a kamo li kad je pročitam. Nerijetko i pokoju suzu izvuče.
Za ovu se stvarno usudim reći: ako ćete pročitati samo jedan jedini SF roman u cijelom svom životu, nek to bude ovaj.
Teme kojima se bavi su ljudska inteligencija, nada, ljudskost, liječenje mentalnih bolesti i jako komplicirani efekt koji to ima na život dotične osobe, nezaobilazni konflikti između emocija i intelekta, itd. Osim što ih je teško sve pobrojati, takvim pukim izlistavanjem tema se ne da ni približno ukazati na sve perspektive iz kojih se u jednom tako kratkom romanu stiglo sagledati nešto tako kompleksno.
A što se tiče izvedbe… tu pak stvarno ne znam s koje strane bih uopće počela istresati pohvale.
STVARNO STVARNO OBAVEZNO ČITANJE.

***

Prijevodi na hrvatski:
– kraća djela (kratke priče, novele i kratke romane) imate u Hangarovim “Nebula” zbornicima
– romani (Babel-17 i Flowers for Algernon), koliko je meni poznato, nažalost još uvijek nisu prevedeni