Nebula 1965.

18. svibnja 2019.

Jedna od najpoznatijih i najprestižnijih nagrada na području znanstvenofantastične književnosti je Nebula. Posebna zanimljivost ove nagrade leži u činjenici da je zapravo dodjeljuju pisci piscima. Nakon višegodišnjeg planiranja i priželjkivanja, konačno sam se bacila na iščitavanje svih Nebulom nagrađenih djela. Ovo je prvi post iz moje nebula-kolekcije (svaka godina će dobiti svoj).

“‘Repent, Harlequin!’ Said the Ticktockman”
– Harlan Ellison

Prva ikad dodjeljena Nebula za kratku priču dopala je Harlanu Ellisonu. Ne mogu reći da mi je ovo najdraža Ellisonova priča – to bi vjerojatno bila “I Have No Mouth, and I Must Scream”. No, ovo djelo ima neka vrlo inovativna narativna obilježja koja ga svakako čine dostojnim nagrade te vrijednim čitanja. Posebice ako ste, poput mene, ljubitelji zanimljivih stilskih devijacija.
Osim po samoj narativnoj strukturi (bez upotrebe retrospekcije počinje krajem, pa se vraća na početak, pa ide opet na sam kraj), djelo je ostalo zapamćeno i po tzv. “jelly-beans” paragrafu.
Pitate se zašto i o čemu je riječ?
Eh, pa postoji samo jedan način da taj odgovor dobijete: pročitajte priču! 😀
U svakom slučaju, Harlan je ovdje učinio divan posao bivanja ekspert u kršenju tadašnjih pravila ‘dobrog pisanja’ – ne znam za vas, ali lingvist u meni uvijek malo zaslini na takve stvari. Mislim, i nije neka tajna da sam fan osebujnih stilova, vještih rječotvoraca i zanimljivih jezičnih vragolija.

“The Doors of His Face, the Lamps of His Mouth”
– Roger Zelazny

Moja ljubav prema Zelaznyju potječe još iz ranog djetinjstva. Upravo njegove Amberske kronike su prvi pravi fantasy serijal koji sam pročitala u svom životu. Ali to nije jedina stvar koja me oprala nostalgijom u ovoj noveli. Naime, djelo je jako inspirirano Melvilleovim “Moby Dickom” koji je, igrom slučaja, moj valjda najdraži klasik. Uspoređujući s drugim kreacijama Zelaznyjeva pera, rekla bih da je sama izvedba možda mogla biti i bolja, ali svejedno podosta uživah čitajući.

“The Saliva Tree”
– Brian W. Aldiss

Ovaj kratki roman je moj prvi čitalački susret s Aldissom, što će reći da uistinu nisam znala što mogu očekivati. Dobro, neke stvari sam mogla pretpostaviti jer znadoh da je veliki fan H. G. Wellsa, te da je upravo njegovom kratkom pričom “Supertoys Last All Summer Long” inspiriran prvi dio Spielbergova filma A.I. Artificial Intelligence.
Ispostavilo se da Aldiss ima zanimljive ideje koje bi i sam Wells, u čiju čast je ovaj sf horror napisan, itekako odobrio. Jako mi se svidio način na koji su predstavljeni motivi vanzemaljaca i općenito cijela razrada socio-političke situacije.

“He Who Shapes”
– Roger Zelazny

I evo nas opet, još jedna nagrada za Zelaznyja! Moram priznati da me se ovaj kratki roman jako dojmio. Radnja obuhvaća budućnost u kojoj se, uslijed tehnološkog razvoja i velikog porasta broja stanovnika, javlja intezivna potreba za psihoterapeutskim inovacijama. Tu na snagu stupa Zelaznyjeva neiscrpna mašta i predstavlja nam zanimljivu ideju zvanu neuro-participacijska terapija. Ne želim ići u detalje, da ne bi bilo spoilera, ali kladim se da je Nolan upravo odavde pokupio podosta ideja za svoj film Inception. Od kraćih djela iz prve Nebula godine, ovo bi svakako bio moj favorit.

“Dune”
– Frank Herbert

Dovršivši kraća djela, danima obijah oko Dine kao mačak oko vruće kaše. Naime, riječ je o romanu koji svrstavam među najdraže ikad, a pročitah ga jako jako davno. Možda zvuči pomalo blesavo, ali iskreno me bila prpa čitati ga ponovno jer što ako nije tako dobar kao što sam mislila pa se razočaram. Srećom, ispostavilo se da je u najmanju ruku dobar kao i prvi put.
Ekstremno je teško napisati sf koji dobro stari, ali Herbertu je ovdje to pošlo za rukom. Čitajući ga, stvarno je teško vjerovati da je napisan tako davno. Ne znam ni sama što bih vam prije pohvalila:
– briljantne worldbuilding ideje
– dobro odmjereno i izvedeno međuzvjedano društvo
– genijalnu interakciju religije, ekologije, tehnologije i politike
– talentiran i poetičan stil izražavanja
Bez ikakve sumnje jedna od onih koje, čak i godinama nakon čitanja, na lice izvuku sjetni osmijeh svaki put kad ih ugledate na svojoj polici.

P.S. Također, obavezno pogledati Jodorowsky’s Dune – dokumentarac o najboljem nikad snimljenom filmu.

“I must not fear.
Fear is the mind-killer.
Fear is the little-death that brings total obliteration.
I will face my fear.
I will permit it to pass over me and through me.
And when it has gone past I will turn the inner eye to see its path.
Where the fear has gone there will be nothing.
Only I will remain.”