Mistborn – Brandon Sanderson

24. ožujka 2019.

“Kelsier had heard stories.

He had heard whispers of times when once, long ago, the sun had not been red. Times when the sky hadn’t been clogged by smoke and ash, when plants hadn’t struggled to grow, and when skaa hadn’t been slaves.

Times before the Lord Ruler.

Those days, however, were nearly forgotten.

Even the legends were growing vague.”

Moji prvi koraci regijom the Final Empire su bili prožeti sumnjama.
Predjeli obasuti kišama pepela ispod crvenog neba i misteriozne magle su zvučali intrigantno ali teško se bilo oteti dojmu da su samo jeftin trik koji nikad neće biti smišljeno objašnjen, a kamo li uklopljen u ostatak priče. I zaboga, tko glavnog zlikovca, besmrtnog vladara, nazove Lord Ruler? (Istini za volju, taj naziv ipak jako brzo zadobije neki svoj šarm, haha.)
Nije pomagalo ni to što mi se onako, na prvu, činilo da su likovi podosta naporni i pretenciozni, a radnja krcata klišejima. Potonje možda i ne bi bilo izraženo baš toliko da u sam serijal nisam zakoračila pod dojmom kako je Sanderson odličan pisac.
Ono što me pak držalo da nastavim jesu uvidi u vrlo inovativan i detaljno razrađen magijski sustav.
A što se ostalog tiče: boy, was I wrong 😮.

“Sometimes, I worry that I’m not the hero everyone thinks I am.
The philosophers assure me that this is the time, that the signs have been met. But I still wonder if they have the wrong man.
So many people depend on me.
They say I will hold the future of the entire world on my arms. What would they think if they knew that their champion—the Hero of Ages, their savior—doubted himself? Perhaps they wouldn’t be shocked at all.
In a way, this is what worries me most.
Maybe, in their hearts, they wonder—just as I do. When they see me, do they see a liar?”

Malo po malo, likovi se uvukoše pod kožu, i već sredinom prve knjige (The Final Empire) bila sam oduševljena koliko su karizmatični. Nažalost, ta karizmatičnost donekle opadne u drugom, a podosta u trećem dijelu. Valjda se jednostavno previše stvari događalo uokolo i Sanderson nije uspijevao pronaći puno prostora i vremena za ubacivanje tih witty razgovora koji čitatelju izvlače smiješak na lice. No, ne može se poreći da je kvaliteta njegovog pisanja rasla iz knjige u knjigu te ovaj nedstatak višestruko nadoknadila briljirajući u nekim drugim aspektima.

Worldbuilding se, iz poglavlja u poglavlje, porodubljivao i raspletao u genijalnim smjerovima. Sustav magije postajao je sve zanimljiviji, a samim time i borbe još zabavnije. U drugoj knjizi (The Well of Ascension), produbila se i politička scena. Dok glavni likovi odrastaju, zajedno s njima sazrijevaju i njihovi politički nazori, te se razbijaju mladenačke naivne ideje.

Svaki pažljivo postavljeni detalj se polako rastapao u priču i za sobom povlačio nova otkrića o metafizici ovog svijeta. A zajedno s njima, rastapale su se i moje ranije spomenute sumnje. Dapače, dolaskom treće knjige (The Hero of Ages) u moje ruke, sumnje su se rasplinule poput magle na jutarnjem suncu te mogu reći da je, posve zasluženo i unatoč manjim nedostacima, završila na mojoj ‘favorites’ polici.

Knjige su jako pitke i catchy. No, svejedno uspiju fino zagrebati ispod površine. Svakako bih ih preporučila novopridošlicama u fantasy žanr, ali i dugogodišnjim fanovima. Uistinu, rijetko kad se naiđe na tako inovativan i elegantno razrađen magijski sustav koji glatko proizlazi iz metafizike dotičnog svijeta. Voljela bih se sad tu u nedogled raspisati o njima, ali iskreno smatram da je puno veći užitak zakoračiti sa što manje znanja i dopustiti Sandersonu da upravlja tempom vaših spoznaja.

And is an ending always bad? it asked.

Must not all things, even worlds, someday end?

I, naposlijetku, riječ-dvije o samom završetku.
Naime, meni završetci knjiga uglavnom i nisu nešto naročito bitni (sve što s njima dobijem je “nema dalje”, haha) ali, unatoč tomu, moram spomenuti da ova trilogija ima jako kvalitetno i uredno napisan kraj. Točno se može vizualizirati kako sve niti – mali detalji posijani već kroz prve dvije knjige – bivaju stegnuti u genijalno osmišljen završni čvor. Ništa nije bilo viška i nikako drugačije nije ni moglo završiti. Kraj je ovdje puka posljedica koja proizlazi iz svake napisane riječi i unatoč tomu uspije čitatelja ostaviti bez daha.