Japodinine muke – Ivana Delač

31. srpnja 2019.


“Iako je vani jesen kucala na vrata, a sivilo oblaka sve češće prekrivalo nebo nad Karlovcem, Japodini se činilo da je napokon sve kako treba biti.

Čak je i rakija stajala na stolu posve zaboravljena – ni ona joj više nije bila potrebna.”

Svi imamo svoje slabosti, ja pogotovo.
Neke od njih su knjige sa zmajevima i ruskim špijunima. Well, kakvim god špijunima ali ruski su svakako najbolji. Alternativna povijest kao žanr također ima svoje čari, pogotovo ona začinjena parnim izumima i inženjerskim entuzijazmom.
Stoga, nije iznenađujuće što sam jedva dočekala prigrabiti ovaj domaći steampunk roman s intrigantnim zmajem na naslovnici i misterioznim Rusom koji, premda nije špijun, svakako jest dovoljno upitnog morala i sumnjivih namjera da bude zanimljiv.

Priču pratimo iz perspektive grofice Japodine von Reinhardt koja pražnjenjem vinskog podruma i utapanjem u rakiji nastoji ublažiti krizu srednjih godina i gušenje u dugovima.
U potrazi za poslovnim ugovorom, kako bi spasila propadajuću tvornicu koju je naslijedila od oca, zadnje novce troši na luksuzni prijevoz i haljinu da na Veliku izložbu izuma stigne sa stilom. Biti viđen na izložbi od ključne je važnosti za uspjeh u industrijskim krugovima. Govorkanja i neodobravajući pogledi je i ne diraju baš previše, no svjesna je da do ugovora neće lako u vremenu kad ženama nije dopušteno ni nositi hlače a kamo li voditi tvornicu.

Koliko odbijenica za poslovnu suradnju može Japodina podnijeti prije nego poklekne i pristane na tajnovit i moralno upitan ugovor? Što se točno krije iza planova za stroj koji ima biti izgrađen u njenoj tvornici? Hoće li ovakav poduhvat spasiti tvornicu ili je već prekasno? Koje još društvene norme će Japodina prekršiti osim što se usudila biti neudana i petljati u muške poslove? I, naravno, najvažnije: što je sa zmajem kojeg spomenuh na početku?
Nevjerojatno koliko zanimljivih pitanja je odgovoreno u tako kratkoj knjizi, a ovo su samo neka od njih.

“U ruskim narodnim predajama postoji priča o zmaju zvanom Alkha koji je živio na nebu i pokušavao progutati sunce i mjesec, dok ga bogovi nisu kaznili za takvu pohlepu. Presjekli su ga napola i polovicu bacili s neba na tlo. Stoga Alkha uspijeva progutati mjesec i sunce, ali oni ispadnu iz njegove presječene utrobe, i iznova započinju novi dan. No, ponekad uspije zadržati sunce u utrobi, i tad nastupa pomrčina sunca, dok Alkhu bogovi ne ošinu ponovno svojim oštrim bičem kako bi ga podsjetili na njegovo mjesto u sveukupnom poretku stvari. Sunce i mjesec, kao i nebo, pripadaju bogovima, a Alkha može biti samo oruđe bogova, ne voditi bunu protiv njih.”

Ova pričica o Alkhi me potaknula na istraživanje domaćih zmajeva i mogu vam reći da imamo baš zanimljivih: Slavic_dragon.

Uživala sam u svakom paragrafu ovog romana. Autorica se odlično snašla u samom žanru i vremenu koje predočava, te vješto iskoristila svoje poznavanje psihologije za kvalitetnu razradu lika. Zavidjela sam Japodini što može prisustvovati tako primamljivo opisanoj izložbi strojeva, razdragala se nad svim referencama na Mariju Jurić Zagorku, te sa zanimanjem promatrala društvene struje poput strujoskeptika i sufražetskih početaka.

Dok ja nestrpljivo čekam da Ivana napiše još, vama mogu od sveg srca preporučiti sljedeće: na to-read listu dodati obavezno 😉.